Mojim tijelom još teku ugrušci tvoje ljubavi. I bojim se stići će do srca… a što mi još možeš uzeti? To malo što životom zovem više ni ne diše u meni. Zrak se zgusnuo i plućima mi kolaju prljave magle. A ja se još otimam, vremenu, zakonu… ljudima i Tebi. Ta što mi još možeš uzeti, kad ništa nemam? Ako ti dlanove ispružim, tek udubine krunice naći ćeš. Sva zrnja napamet brojim i bljesak me njihov zasljepljuje. Ako ti koljena ponudim, ne spuštaj glavu na njih. Ranjava su od križnih putova, u meni slavonskog Đuke Begovića… Ovih me dana peru kiše od lanjske jeseni U oblacima na duši sam ih čuvala, žeđi sam se bojala. Nisu ni kisele, ni prljave… tek pune gorčine i pelina. A kada se slijevaju kroz moje oči, vjeruj… ne odlazi bol. Samo na toplini tijela, kao na ovoj zemlji… ustajale ostaju. Mojim tijelom još teku ugrušci tvoje ljubavi… |
Klanjam se zalasku sunca, kad ljubičasto mi zatreperi na licu…. Pa mi se zrake lagano hlade u smiraju sunca, na koži… Volim te igre nemirnih lahora što me boje tonovima sjete… Volim se zavući u tihi svijet sjena, ispod krošnji usnulih stabala. Med krošnjama tražiti list… u boji tvojih očiju. Lagano ga na dlanu čuvati od kiša… Samo za svoje nježnosti. Tako je toplo u domu tvojih misli… još nisam istkala srebrenu paučinu mjesecu. Znam, uskoro će doći u naručje neba i izgubiti će se sjene… A sunce će nestati iz tvojih zjena. Ruke će mi besposlene ostati… i motat ću niti na vreteno želje. Nježno ga usukati kroz iglicu srca, i sva se u mjesečinu odjenuti. Zablistat ću tada u indigu postelje, sva od praha na tvojim rukama… Volim smiraje dana… u nama…. |
Pobjeći ću večeras od mjeseca…. Jer vrijeđa moju samoću. Ruga mi si, a samuje…. Ogrnut ću svoje halje oko sebe… dovoljno mi duša naga hodala… I zakoračiti ću u vrijeme stvoreno za ljubav…. Laka Vam noć, dragi moji…. Voli Vas dodir…. |
Vrijeme je bilo vrijedno nad našim dušama… zasadilo velika, zvjezdana polja. Oči nam dosežu velika prostranstva i mi se tješimo da gore je vječnost. Ponekad usnem na krilu mašte i odvajam tijelo od duha. Treperim i lebdim ponad sebe i pušta mislim otići. Tu sam i nisam tu. Osjećam vijuganje duše pod mostom. Na mostu, stoji lik u crnom… i prijelaz čuva. I nikako shvatiti dal mu u ruci veslo drijema, il kosu pod plaštem skriva. Duša je vijuga i izmiče naletima požude. Ja znam, on me hoće… Ja znam, tijelo je u postelji a ovo što vrluda, ma jesam li to ja? Toliko puta izgovorim si ime i pomislim, ma o kome ja to zborim? Ja nisam ovo tijelo, ono me tek pronosi stazama. Ja nisam ove ruke i ovi prsti. Ja nisam ova kosa što od bola opada. A bol? Tko mi je bol usadio u misli. Tko mi je bolom zapregnuo tijelo? Kako sam nemoćna u moći. Kako sam jadna u snazi. Kako me obara nemirno stanje duha. Na dlanu sitne molekule. Pune su smiraja. Tek jedna se rastopi u ovom tijelu i ja više nisam svoja. Tad znam, ovo ime, to nisam ja…. Ni ovo tijelo nisam ja. Pod križem se probudim i gledam se raspetu. Kako li je samo duša gipka, a krhka u svom grijehu. Ja snivam… a budne me oči vode. Velikim zvjezdanim poljima… Imam dlanove, u dlanovima košaru. U šetnji sam beskrajem ovih crnih putova mlijekom posutih. Berem zvijezde, poput ludih gljiva…. Znam, svaka zvijezda u mojoj košari, jedan je život ugašen na zemlji. A mene skriva crni plašt…. Kapuca mi lice skriva. Poput egzekutora ja berem živote. I čujem, vrišti u meni glas: Nemoj! Ja sam Bog… i nemaj drugih do mene, ali gora je visoka…. U visini se glasovi gube i trunu. A meni trune tijelo u bolu. Koliko još ostaje, dok kosa ova sva ne opadne… Koliko još ostaje, dok mi jagodice ne iskrvare i dok mi nokti ne skinu vapno sa zidova… bijelih. Ima dolina u visinama. Puna je košuljica što skidahu ih oni prije mene. Tamo se ne govori, tamo tek zveče repovi. Puna je boja i iz kuta moga oka, izgleda divno…. A u njoj su legla. Legla nemira i bola. Koliko još koraka po ovoj boli, koliko još uzdaha iz pluća nagriženih? Koliko još gutljaja slatkog otrova? Život je otrovna zaraza ove kugle. Nisam ju htjela, nisam ju htjela, nisam ju htjela… |
I gledali smo nebo, Ti i ja… jednim očima. Kišama ukrašeno, i jesenjim slutnjama. U iščekivanja naših boja. Živjeli smo na dlanu Boga sunca… U zrakama se tražili. Skrivača se igrali. Kada bi pala zaslijepljena tobom… ne suncem, Ljubavi . Pružio bi mi misao o nama. I bila bih na krilima ljubavi…. Podjednako smo voljeli dugu. Trčali poljanama. Željeli ispod nje proći… i biti ono što nismo. O, kako smo griješili… kako smo griješili. Ta trebali smo biti MI. Svijet mijenjati, ne sebe… ne NAS, moja ljubavi. Kako sam sretna trčala pod sivim nebom, prema Tebi… mojoj vedrini. Bosim nogama i mokroj odjeći. Kose slijepljene uz lice. Volio si kiše u meni… i krošnje pune suza. Sjećaš li se mene, u aleji kestenova? Kako si rukom hvatao granje i kapljicama me obasipao? A onda usnama sušio moje lice…. Stala sam u tvoje dlanove… Nisam te gledala, ni sada te ne gledam… a vidim Te Ljubavi. Sklopim oči, lagano kao da mi ti rukom vjeđe prelaziš. I osjetim poljupce u trepavicama…. Podjednako smo voljeli dugu… a ja je već dugo ne vidjeh Hvala Nine za slikicu... Loli Vas vaš dodir... |
Kud plovi ovaj brod, mojim mislima pretovaren? U koja je to mora zalutao? Tražeći svoga kapetana... U nemirima ispituje snage, sa olujama bitke vodi. Tako malem u velikom prostranstvu.... Jedra mu istrgana divljim vjetrovima, putnike mu ispili pobješnjeli valovi... Usamljen... Po pučini traži sebe, a tako želi luku i neko mirno more... plavetno... Glatku obalu za svoje emocije... Za Ljubav podiže zastavu mira... na jarbolu života. Trule svoje daske i kormilo potrošeno... predaje piratima... Loli Vas Dodir... |
Za ovu ljubav ne postoji ime... Da je umrla, uskrsnućem bi se zvala. Da je živjela, svijet bi poharala. Svi ovi nemiri, pijesak su bili... naša ljubav, laka stopala vječnosti. Trag smo ostavili naraštaju osjećaja, nek oćute što ljubav je. U mora smo zaranjali, bisere jedno za drugo tražili. Dugo na dnu, bez zraka ostajali, a nismo život izdahnuli. Kroz bure smo lako plovili, i površinom mora bez težine hodali. Ti si bio moj cilj... ja tvoje odredište. Nije bilo te sile, ni zakona ovozemaljskih, koji bi zid med nama gradili. A kada su se ruke spajale i jedna u drugoj nestajale... bili smo jedno. Živjela sam tvojim srcem, ti si u mojoj krvi vrio. Pod tvojom sam kožom plovila, u mojim venama pute si znao. Pa bi onda tako, stopljeni u jedno... do visina sunca raširili krila. Ja pod tvojim perjem, umirena... sretna. Ti nad mojom dušom, snagom muškog tijela. U smiraju dana, tražili smo trave... pa se onda spleli pod nebeskim svodom. Oko tvojeg tijela, ja sam bila ruža... što se lako penje, godinama njegovana. Ti me činiš posebnom... Ti si moja ljubav... I ponekad pomislim, ja sam samo sjena, što ju tvoje srce preko mene stvara. Ti mi onda rukom trepavice takneš... sve nemire otjeraš... kao mlado sunce, stare magle, jesenje... |
Rodila sam se prije trideset i jednu godinu na današnji dan. Bila je Nedjelja. Mama kaže da je strahovito padala kiša. Valjda je zbog toga toliko volim... tu kišu. Danas je dan baš sličan tomu. Mama još kaže da se u isti tren rodio jedan Mali Rom, i da sam sigurno zbog toga ovako crna ( što mi nikada nije bilo jasno). Ono što je paradoks, a zanimljivo... da su malom Romu dolazili u "ekipama" u posjet, meni i mojoj mami... nitko. Nisam bila po želji... Ma, sve je bilo o.k, ten, boja očiju... čak je i kilaža bila solidna, samo... spol nije bio po volji, mom ocu. Iščekivao se sin! Svake se godine u ovo vrijeme pitam isto pitanje i nikada ne nalazim odgovor: Zašto još uvijek jednako boli? Zašto se s godinama bol ne gasi... i do kada? Valjda s rođenjem steknete status, unaprijed su vam formirali poglede... A ja? Uvijek na pola... ni na nebu ni na zemlji. U tom međuprostoru lebdim sve ove godine. Malo se spustim bliže tlu, ali ga ne dotaknem, pa se malo vinem suncu pod oblake... ne preblizu. I gdje je smisao? U kojoj se fazi izgubio? Smisao moga života, tuđe su noge pogazile, na đonovima me raznijele... I taj život su mi nametnuli, pa nisam ga tražila... Godinama ga valjam, kao glinu po dlanovima... i kakovu god metamorfozu od njega načinila, dlanovi mi uvijek ostaju blatni... Možda će jednom doći kiša koja će oprati sve. Moje lice, kožu, blato, dlanove i ovaj prljavi svijet... Loli Vas vaš dodir |
Vozim danas prema gradu i razmišljam... što smo na tom svijetu i koliko li nas samo ima. Pa kako Bog baš na svakog od nas svoj poged okreće i kakvim nas je to stvorio? Pokraj mene prolazi mnoštvo drugih automobila... neki nervozno žure, trube, idu... zacrtanim putem. A hoće li tami i stići? Doma su ostavili ženu, majku, djecu... i opet nervozno pritišću papučicu. Doći će s večeri kući, umorni, siti svega, a najviše sebe. Kako se posvetiti obitelji, kad si umoran od svega? U tom razmišljanju cesta me vodi, klizava, mokra. Visoko iznad mene... tmurno nebo. Pomislih onda... dosjetljiv je Bog! Stvorio nas je poput pazzli. Jednostavno... nisi potpun, jesi cjelovit, ali ne i potpun. Svi tražimo onu koja se uklapa s nama, i kada nađemo bivamo zajedno jači, stabilniji. Dobivamo sliku obitelji! Ipak, prođe kroz naše živote jako puno onih koji se na prvi pogled jako dobro uklapaju, a onda uvidite da su drugačijeg dizajna i od slike ništa. Sve dok ne nađete onu pravu. Podlogu za slaganje, najsigurnije je potražiti u vjeri. Cesta odmiče... Sa nadvožnjaka gledam prozore, svaki prozor, dio svijeta i svijet za sebe. Stakla zamagljena, plačljiva... jer vani je hladno, u stanu toplo... I neka, tako treba biti... Toplo u domovima i srcima.... Loli Vas vaš dodir |
Pitam se ponekad postoji li dostojna zamjena za ovu riječ? Možda i postoji... možda bi tu "zamjenicu" bilo lakše prevaliti preko usana, nego obično, a tako teško: oprosti! Ljudi smo... tu, po ovoj istoj zemlji hodamo, iste trave gazimo, iste vode pijemo... a opet, toliko smo različiti. Svi, sa manama i onim dobrim stranama. Žalosno je to što te dobre strane tako rijetko vidimo, a još manje osjetimo. Puno je jednostavnije biti bahat, ohol... nedostupan. A svima nam treba ljubavi, nježnosti, topline... i tu padamo! Pred oklopima, barijerama, noge nam otkazuju poslušnost. Šminka se istopi i ostajemo ogoljeni, nagi pred tim istim svijetom. Odjenuli smo se u najljepše haljine, najbolje marke i najskuplje nakite... Bisere imamo na rukama, ali ne i u očima. Tamo je tama... Znala je govoriti jedna moja profesorica da su oči ogledalo duše. Kada ste posljedni put pogledali nekomu u oči? Da ste i željeli... ljudi ne daju! Spuštaju poglede, samo u dušu NE! U dušu mi ne gledaj. Razmislite ovu noć... a u jutro, prvo oprostite sebi... a onda i drugima... I život će biti lakši... Loli Vas vaš dodir... |
Što to bješe ljubav... kroz stihove, možete čitati na mojoj stranici poezije, a ovdje ću Vam pokušati prenijeti svoje misli o životu, ljubavi, navikama... i svemu što nas okružuje... Ljubi Vas vaš dodir... |
< | svibanj, 2005 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv